BDP je svakako relevantan pokazatelj ekonomskog rasta, piše Daniel Hinšt. Kaže da nas raširena ovisnost politike o kretanjima BDP-a vodi u vrlo kratkovidne tunele, pa se pita mogu li drugi pokazatelji oduzeti monopolizam BDP-u? Koliko je za pad BDP-a odgovorna država, a koliko je to stvar slobodne volje ekonomskih aktera?

Piše: Daniel Hinšt, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize i Instituta za razvoj individualne slobode

Osjećamo li nostalgiju za „dobrim“ starim vremenima? Ovaj puta ne mislim na socijalistička vremena, koja su formalno propala (premda ne i praktički). Mislim na „zlatne“ godine sa samog početka 21. stoljeća. Nakon recesijske 1999., već 2000. godine ulazimo u razdoblje rasta koje će trajati punih 7 godina. U tom vremenu smo i dalje mislili kako nam je „loše“, zazivale su se (sve više i više) strukturne reforme. Dakako, ponajviše deklarativno (povijest ostaje poprilično ista glede tog pitanja).

Trebalo je vremena da država prizna kako smo u recesiji (pad BDP-a). Mislili smo da je to posljedica vanjskim uzroka i na strani potražnje. Kada su mnoge zemlje iz okruženja počele izlaziti iz recesije, a Hrvatska nije niti u prvoj polovici 2014., postavlja se sve više pitanje u čemu je problem.

 Recesija je od 2008. uzela više od 13% BDP-a. Ekonomski institut Zagreb navodi kako je hrvatski BDP 2013. godine bio 0,4% niži u odnosu na 1980. Znači, već trećinu stoljetnog razdoblja nismo stvorili dodanu vrijednost. Vjerojatno se i ne radi o najboljoj usporedbi koja bi bila uvjerljiva sama po sebi. Ipak, tranzicijske postsocijalističke zemlje Srednje Istočne Europe, glede tog istog podatka, napravile su pozitivan iskorak.

Dakle, ono što je stvoreno, izgubilo se za vrijeme ratnih razaranja, autoritarne „tranzicije“ i produljene (domaće uvjetovane) recesije.

U usporedbi za sa zemljama Srednje Istočne Europe, novim državama članicama EU, Hrvatska je u posljednjih 10 godina (2004-2014) u padu, odnosno iz recesije još nije izašla.

Ponovno naglašavam, danas bismo svi rado htjeli vidjeti stopu rasta od 1 pa i 2%. Bio bi to veliki „uspjeh“. Svaka vlada očajnički teži da ta brojka bude što veća. Ipak, čuju se i izjave kako smo rast u proteklom razdoblju (dakle, 2000-2007) gradili na neodrživim kategorijama. U tom smislu, naš rast u prvoj polovici 2000-tih možda i nije nešto čemu i današnje pozicije treba zavidjeti.

Problem – politički inženjering

Ovime se približavamo jednom od odgovora zašto je BDP, samo po sebi, relativan. Počevši od činjenice da državna potrošnja čini veliki dio BDP-a, ne samo Hrvatske nego i gotovo svih država. Nije uvijek bilo tako da je država mnogo trošila. Ipak, od 1930-tih započinje rapidni rast političkog inženjeringa koji opravdava državne potrošačke intervencije zbog poticanja potražnje. Državne investicije postale su normala kratkovidne politike.

U tom slučaju, najlakše rješenje je poslušati savjete onih koji to isto zagovaraju i za Hrvatsku. Unatoč tome, što je država došla pred formalni rub bankrota (htio to netko priznati ili radije još ne ili prevladava fiskalna iluzija da države ne mogu bankrotirati). Vrlo jednostavna matematika pokazuje konstantni rast konsolidiranih proračunskih rashoda (osim vrlo minijaturnog pada rashoda 2012.).

Svaki daljnji rast konsolidiranih rashoda središnje države, pa čak i kratkoročno zadržavanje iznad 130 milijardi kuna (čak i iznad 120 milijardi kuna), siguran je put u ropstvo. To nije samo odgovornost vlade kao predlagatelja proračuna, već i predstavnika koji ga verificiraju i ime nas. Vidimo da i proračun za 2015. ne donosi ništa novo, što bi ukazivalo na smanjivanje državne potrošnje, osim blagih prilagodbi, kako bi se deficit (kako-tako) kontrolirao pred očima Europske komisije.

Planovi i nepredvidljivo tržište

Kada govorimo u planovima, koji su službeno važni, i tu često dolazi do spoticanja. Svake godine država treba prognozirati rast/kretanje BDP-a, što je važno za definiranje proračunskih prihoda. Optimizam uvijek prevlada nad oprezom, a kao i misao da su prihodi prioritet fiskalne politike, a ne rashodi. I onda stvarnost, kad dođe vrijeme, sruši tu fiskalno-političku iluziju. Kreditne agencije su već rekle svoje o statusu „smeća“.

Problem je i dalje isti. Kako država, i ostali akteri, uopće mogu predvidjeti kretanje BDP-a? Ako znamo da je državna potrošnja veliki igrač u BDP-u, onda smo jedan dio prognostičkog posla već riješili. Kod ostalih komponenti BDP-a, čak i se radi o matematičkoj točnosti i izrazitoj stručnosti, u načelu nema smisla predviđati ono što zaista ne možemo znati.

Prisjetimo se samo početka mandata trenutne vlade kada je za 2012. predviđen rast 0,8%, prije svega na temelju snažnog rasta bruto investicija u fiksni kapital (7%). Bio je to super plan državnih investicija koji je naravno (barem djelomično i srećom) propao.

Ruke tržišta su nepredvidljive. Niz je razloga zašto tržište donosi odluke o potrošnji, investiranju, uvozu i izvozu, a koje će stvoriti taj BDP. Svatko će na kraju priznati – procjene su samo procjene. Mnogo slušamo o njima, dolaze sa svih strana. Neke su bliže, a neke dalje od konačnih rezultata. U svakom slučaju, ne treba se zamarati procjenama kretanja BDP-a.

Jamstva investicija ne postoje

Temeljno je pitanje kako otvoriti prostor za slobodni rast (BDP-a). To automatski isključuje računanje na javnu potrošnju kao izvor i faktor rasta. S druge strane, čak i ako se investicijska klima dovede do razine Ujedinjenih Arapskih Emirata, to jednostavno nije jamstvo da će investicija (kao važnog faktora BDP-a) uopće biti. Možda da.

Slobodnija investicijska klima sigurno doprinosi tome, ali jamstva nema. Niži PDV bi možda potaknuo osobnu potrošnju (ali onda država gubi prostor za svoju potrošnju, što je dobro). I u liberalnijim uvjetima, nema jamstva rasta BDP-a. Što ako ljudi žele manje trošiti (a više štedjeti), a poslodavci manje investirati i izvoziti? Treba li ih kazniti zbog slobodnih poslovnih odluka jer će to rezultirati padom BDP-a?

To nas vodi prema zaključku kako BDP lako može pasti i zbog niza tržišnih odluka. Bilo bi tada pogrešno planirati nekakav sustav poticanja potrošnje, investicija i izvoza. Zašto pojedinci i poduzetnici ne bi više štedjeli, da imaju više za sutra i prekosutra?

Problem je kada BDP pada u onoj mjeri gdje je uzrok sama država, a ne pojedinci i poslovni sektor. Ključna je uloga države otvoriti slobodne puteve za rast BDP-a. Ti putevi se otvaraju tek s provedbom strukturnih reformi kojima se smanjuju troškovi i povećava efikasnost institucija javnog sektora. Tada se otvara prostor za sniženje poreza (fiskalnih i parafiskalnih nameta), regulatornih opterećenja i birokracije, otvaranje tržišta i druge pozitivne promjene.

Jasno je da deregulacija nosi veliki potencijal za rast BDP-a, temeljem povećanja investicija, izvoza i potrošnje onih kojima su pretjerana opterećenja nametnuta. Deregulacija istovremeno oduzima novac onim segmentima javne uprave koji stvaraju troškove realnom sektoru, koji stvara rast.

Bruto proizvodnja kao alternativa

I dalje imamo problem monopolizma BDP-a. Utjecajni američki ekonomist, Mark Skousen, predlaže mjerenje bruto proizvodnog učinka (gross output) kao alternativu BDP-u. Skousen čak i nije izričito protiv dosadašnje metodologije, ali se može zaključiti kako je protiv monopolizma BDP-a nametnutog nakon Bretton Woods sporazuma 1946, a u duhu 1930-tih. Obje metodologije Skousen smatra važnima za objašnjavanje funkcioniranja gospodarstva.

I sam Steve Forbes vidi pozitivni učinak mjerenja gross output-a (GO) na ekonomsku politiku, kako Skousen navodi.

Gross output (GO) je odraz ekonomike ponude i Austrijske škole ekonomike. Dok BDP mjeri finalnu efektivnu potražnju, GO je prirodna mjera proizvodnosti kroz sve poslovne transakcije (business to business), odnosno mjera rezultata prodaje roba i usluga. GO je mjera stvaralačkog gospodarstva (make economy).

Skousen ističe kako u mjerenju BDP-a, osobna potrošnja čini 68% američkog gospodarstva (a državna potrošnja 18%). Kada bi se mjerio GO, osobna potrošnja bi imala udio manji od 40%. Istovremeno, privatne investicije ne bi činile 16% BDP-a, već preko 50% gospodarske proizvodnosti (privatne investicije i prodajne transakcije poslovnih subjekata). Takvo mjerenje mnogo je prirodnije klasičnoj teoriji ekonomskog rasta prema kojoj produktivna štednja potiče investicije u dodanu vrijednost, dok je osobna potrošnja uglavnom rezultat, a ne uzrok prosperiteta. U tom smislu, popustili bi pritisci da se rast BDP-a umjetno stimulira jačanje potrošnje (potražnje).

Skousen dodaje kako je tijekom recesijske 2008-2009 nominalni američki BDP pao samo 2% (zbog rasta državne potrošnje), dok je GO tada pao 7%. Nakon toga, od 2009., nominalni BDP je bilježio i rast 3-4% godišnje, a GO više od 5%.

Uvjeti za dugoročni rast

U svakom slučaju, BDP treba alternativu. Kada god vidimo neki makroekonomski podatak, uvijek znajmo koliko je relativan, a katkad sam po sebi i ne govori dovoljno. Zato se politika ne treba previše brinuti pada li BDP ili raste, već na temelju čega se pad ili rast događa. Problem je kada državni faktori koče rast, odnosno drže BDP u padu, što se i događa trenutno velikim dijelom. S druge strane, nema smisla gledati potrošače kao krivce jer troše manje nego prije. A onda kada BDP poraste na temelju velike potrošnje, neki će ionako zaključiti kako je takav model rasta (bio) neodrživ.

Tako je isto i kada se u javnosti stalno pitamo pada li, stagnira ili raste BDP. I kad će biti (svima) „bolje“. Priča o relativnosti BDP-a mogla bi lako poslužiti kao alibi tijekom (statističke) recesije. A kada konačno „porastemo“, onda bismo mogli postati pomalo oprezni (što nam je nedostajalo u prvom polovici 2000-tih kada je BDP rastao temeljem potrošnje).

Dakle, pustimo radije BDP na miru. Bitno je što se čini da se stvore uvjeti za dugoročni rast (dodane vrijednosti) i internacionalne (izvozne) konkurentnosti na temelju privatnih i uglavnom stranih investicija u sektorima koji imaju najveći razvojni potencijal (prije svega ICT).

Tehnički zahtjevne strukturne reforme mnogu su važnije, čak i pod cijenu pada BDP-a (zbog rezanja državne potrošnje), od kratkotrajne statističke iluzije o rastu BDP-a (koja se može iskoristiti samo za prolazna politička hvalisanja). (Banka.hr)