Međunarodni monetarni fond procjenjuje da je krizom izazvani neto gubitak podrške financijskom sektoru od strane zemalja G-20 godine 2009. iznosio 1,7 posto BDP-a (905 milijardi dolara), dok je diskrecijski financijski poticaj i 2009. i 2010. bio 2 posto BDP-a. 
Piše: Volfgang Šojble, njemački ministar finansija
Sve zemlje eurozone, osim Luksemburga i Finske, prijavile su fiskalne deficite veće od 3 posto BDP-a 2009., dok su Grčka, Španjolska i Irska završile s deficitom većim od 10 posto. U jednoj godini vlade zemalja eurozone doživjele su porast ukupnog duga od gotovo 10 posto (78,7 posto BDP-a 2009., u usporedbi sa 69,3 posto 2008.).
Za to vrijeme njemački je savezni proračun za 2010. zabilježio deficit od preko 50 milijardi eura. Javni dug premašit će 1,7 bilijuna eura, što je gotovo 80 posto BDP-a. Otplata kamata, na koju odlazi više od 10 posto saveznog proračuna Njemačke, rast će ukorak sa sve većim dugom, a i brže ako porastu kamatne stope.
Međutim, financijska kriza i popratna recesija ne pružaju nikakvo daljnje objašnjenje o tako visokim razinama zaduženja. Prava je istina da su mnoge europske zemlje i one iz skupine G-20 živjele daleko iznad svojih mogućnosti, uključujući i Njemačku, unatoč ugledu te zemlje kao primjera fiskalne ispravnosti.
I u dobrim vremenima vlade su predugo trošile više nego što su utrživale. Možda i gore, neke su trošile i više nego što su mogle s lakoćom otplaćivati, s obzirom na opadajući dugoročni rast svojih ekonomija uslijed starenja stanovništva. Takva je raskalašenost dovela do razine zaduženja koja će postati neodrživa ako se ne poduzmu mjere.
Iz tog je razloga Njemačka 2009. odlučila u svoj ustav ugraditi stroga fiskalna pravila. Schuldenbremse, odnosno “ograničenje zaduženja“, zahtijeva od savezne vlasti da strukturalni deficit zaustavi na 0,35 posto BDP-a do 2016., dok će njemačkim pokrajinama strukturalni deficit biti potpuno zabranjen.
Sadašnja savezna vlada ovih će se pravila zasigurno pridržavati, što podrazumijeva smanjenje strukturalnog deficita na otprilike 10 milijardi eura do 2016., odnosno oko 7 milijardi eura godišnje.
Na socijalne naknade ove godine odlazi više od polovice njemačke savezne potrošnje. Dakle, nema druge nego srezati potrošnju na socijalnu pomoć, barem umjereno. Međutim, ovakva vrsta fiskalne konsolidacije moguća je samo ako je većina doživi kao socijalno pravednu. Primatelji i socijalne i korporacijske pomoći, kao i javni službenici, morat će zajednički podnijeti žrtvu.
Stoga će njemačke korporacije morati doprinijeti fiskalnoj konsolidaciji smanjenjem subvencija i dodatnim porezima prema velikim energetskim i zrakoplovnim tvrtkama te financijskim institucijama. Jednako tako, javni službenici morat će se odreći obećanih povišica, a vlada će godišnje na saveznim oružanim snagama uštedjeti gotovo 3 milijarde eura kroz strukturalne reforme.
Obvezujuća njemačka fiskalna pravila pozitivan su primjer drugim zemljama eurozone. Međutim, sve vlade eurozone moraju iskazati predanost fiskalnoj konsolidaciji kako bi vratile povjerenje tržišta – i vlastitih građana. Novije studije pokazuju da kad jednom vladin dug dosegne prag koji se smatra neodrživim, daljnje zaduživanje samo će zaustaviti, a ne potaknuti gospodarski rast.
Grčka dužnička kriza jasno je upozorenje europskim kreatorima politika da ne smiju dopustiti beskrajno gomilanje javnog duga.
EU je imala pravo odlučno reagirati kako bi sačuvala stabilnost eura tako što je Grčkoj pružila kratkoročnu pomoć i uspostavila Europski mehanizam za financijsku stabilizaciju (EMFS). Međutim, iako je EMFS nužan korak prema ponovnom uspostavljanju povjerenja, grčka kriza otkrila je strukturalne slabosti okvira fiskalne politike Europske monetarne unije koje se ne mogu i ne bi trebale popravljati rutinskim novčanim krpanjem rupa drugih zemalja.
Odista smatram da je EMFS tek vatrogasna mjera dok se ne poprave temeljni nedostaci Pakta o stabilnosti i rastu, čijim fiskalnim pravilima nedostaje i sadržajna i formalna podloga. Upravo nam zato treba učinkovitija prevencija krize i okvir rješavanja krize za eurozonu koji će osnažiti preventivne i korektivne odredbe Pakta.
Sankcije za zemlje eurozone koje ozbiljno prekrše pravila Europske monetarne unije (EMU) trebale bi stupiti na snagu brže i uz manje utjecaja politike, a morale bi biti i strože.
Njemačka i Francuska predložile su stroža pravila za posudbu i potrošnju, a podržavat će ih stroge, poluautomatske sankcije za vlade koje ih se ne budu pridržavale. Zemljama koje će opetovano ignorirati preporuke za smanjenje pretjeranog deficita i onima koje budu manipulirale službenim statističkim podacima treba zamrznuti sredstva iz EU i suspendirati prava glasa.
Svrha monetarne unije nije ni lijek za sve nedaće članica eurozone, ni pakleni plan za brzo bogaćenje financijskih špekulanata. Nije zamišljena ni kao sustav redistribucije sredstava od bogatih zemalja siromašnima putem jeftinih posudbi vladama kroz zajedničke euroobveznice ili pravocrtne fiskalne transfere. Uspjeha neće biti ako neke zemlje uporno budu stvarale deficite i slabile vlastitu konkurentnost nauštrb stabilnosti eura.
EMU je zamišljena kao podrška strukturalnim reformama. Pakt o stabilnosti i rastu i druge članice trebali bi prisiliti rastrošne članice da žive unutar svojih mogućnosti te tako ojačaju svoju konkurentnost.
Umjesto toga bivša je njemačka socijaldemokratska vlada oslabila pakt kad je takvo postupanje bilo politički pogodno, dok su manje konkurentne članice eurozone dopuštale da se rast plaća u javnom sektoru prenapuhne, a zatim okrenule glavu kad su brzi zajmovi napuhivali i balon dugovanja i balon imovine.
Ne možemo poticati održivi rast ili nasljednu dužničku krizu u Europi (ili bilo gdje drugdje) nakupljanjem daljnjeg duga. Europske zemlje moraju smanjiti svoj deficit na način koji bi poticao rast, no smanjiti ga moraju.
To je izvedivo: Njemačka smanjuje svoje dugovanje na održivu razinu, dok istodobno jača dugoročne izglede. Njen tok smanjenja deficita, a povećanja rasta, kao i prijedlozi jačanja europskog fiskalnog okvira, mogu poslužiti kao obrazac europskog ekonomskog upravljanja.
