Temeljni dohodak je sustav socijalne sigurnosti u kojem svi građani regularno (mjesečno ili tjedno) dobivaju isti novčani iznos, bez obzira na njihove druge prihode. Obično se predlaže da taj iznos bude dostatan tek za puko preživljavanje, kako bi se ljude potaknulo da rade. Za sada ga nema nitko osim Aljaske, a i ta savezna država SAD-a isplaćuje ga u iznosu koji je nedostatan za preživljavanje.

Piše: Zvonimir Šikić, profesor matematike na Fakultetu mašinstva i brodogradnje u Zagrebu

Takvo "davanje novca ni za što“ većini je još uvijek neprihvatljivo, kao što im nije jasno ni „odakle novac za temeljni dohodak“. Još im je manje jasno da bi „temeljni dohodak mogao biti spasitelj kapitalizma“. No, krenimo redom.

Malthus je svoju slavnu teoriju „populacijske zamke“ objavio upravo u trenutku kada je ona prestala važiti. Od agrarne do industrijske revolucije ukupni je svjetski prihod bio dovoljan za rast svjetske populacije, ali ne i za rast njenog životnoga standarda  (i to je bila ta “malthusova zamka”).

Od antike do 18. stoljeća gotovo bez promjena

Antički zemljoradnik kojega bi vremenski stroj prebacio u 18. stoljeće ne bi bio strašno iznenađen nastalim promjenama. Na vrhuncu rimske vlasti BDP je po glavi stanovnika iznosio 470 dolara, a do kraja 18. stoljeća popeo se na svega 660 dolara (sve u dolarima iz 1990. godine).

Sve se to promijenilo s industrijskom revolucijom. Razvoj tehnologije i kapitalističko poduzetništvo transformirali su svijet u 19. i 20. stoljeću. Došlo je do eksplozije stanovništva i životnoga standarda. Danas svjetski BDP po glavi stanovnika iznosi 7600 dolara, što je deseterostruko više od najveće vrijednosti koja je prethodila industrijskoj revoluciji. Bogatiji smo no što su naši preci mogli i sanjati.

Danas čak i Indija ima veći BDP po glavi stanovnika no što ga je početkom 20. stoljeća imala zapadna Europa. Svjetski BDP skoro je 300 puta veći od onoga prije industrijske revolucije.

Problem kapitalizma je nedostatak potražnje

Stari je problem bio kako preživjeti, kako osigurati hranu, utočište i osnovnu skrb. Taj nas atavizam još uvijek proganja (u obliku „strogih mjera štednje“, vidi okvir na kraju teksta), iako je danas stvarni problem dijametralno suprotan.

Nevjerojatna produktivnost kapitalizma dovela je do toga da mnogo više možemo proizvesti nego što možemo kupiti. Početkom 20. stoljeća za proizvodnju jedne tone čelika trebala su tri čovjek-sata. Ta tri čovjek-sata danas proizvode 1000 tona. Pred trideset godina TV oprema za živi prijenos koštala je 200.000 dolara, danas kvalitetniju opremu možete kupiti za 5000 dolara.

Takva bogata ponuda trebala bi dovesti do općeg blagostanja. Ipak ne dovodi, zbog “antimalthusove zamke” ograničene potražnje. Naime, ako možete proizvoditi sve više sa sve manje plaćenih radnika, tko će kupovati vaše proizvode?

Glavni problem današnjeg kapitalizma nije nedostatak ponude nego nedostatak potražnje.

Politika padanja mrvica s bogatih trpeza na siromašne ne rješava taj problem. No, mogao bi ga riješiti temeljni dohodak. On bi bio sigurnosna mreža za najugroženije, korektor ekstremnih nejednakosti, ali i spasitelj kapitalizma. Možda jedini način da se zaustavi spirala recesije.

Osiguranje trajne i konzistentne potražnje poduzetnicima bi vratilo uzdrmanu (i zapravo stalno labilnu) sigurnost investiranja i zapošljavanja. Bio bi to pravi lijek za glavnu boljku kapitalizma: premalu potražnju spram ogromne moguće ponude.

Ekonomske implikacije temeljnog dohotka bile bi očito pozitivne. No, mnogi dovode u pitanje njegove etičke implikacije koje bi potom, kažu oni, mogle postati i ekonomske.

Prevelika efikasnost

Temeljni dohodak (iznos koji bi svaki građanin dobivao za osiguranje svojih temeljnih potreba) čini im se utopijskom ili čak apsurdnom idejom. No, uskoro će doći vrijeme kada će se danas apsurdna ideja svima činiti očito prihvatljivom, a potom i neizbježnom, čak nužnom.

Možda ne toliko zbog toga što će ispreplesti zaštitnu mrežu u koju će padati najsiromašniji građani ili što će ublažiti za društveno zdravlje sve bolniju segregaciju bogatih i siromašnih, koliko zbog čisto ekonomskih razloga. Temeljni bi dohodak lako mogao postati spasonosnom formulom kapitalizma (nije čudo da ga je propagirao i Milton Friedman).

Današnje kapitalističko-tehnološko ustrojstvo gospodarstva toliko je efikasno u proizvodnji dobara da zahtijeva sve manje rada. Na mikro razini to je fantastično, mnogo više outputa uz mnogo manje inputa. S manje troškova za radnu snagu produktivnost raste, a s njom i profiti. No, problemi se pojavljuju na makro razini.

Vaši su radnici moji kupci, a moji su radnici vaši kupci. Dakle, ako vi imate manje radnika (ili ih manje plaćate) ja imam manje kupaca. Moji poslovi će opadati, pa ću i ja zapošljavati manje radnika (ili ću ih manje plaćati). Zato će se i vaši proizvodi slabije prodavati, pa ćete morati otpustiti (ili još slabije plaćati) još više radnika itd.

Deficit potražnje proširit će se cijelim gospodarstvom, poput plimnog vala. Procjep između potencijalnog i aktualnog outputa ekonomije sve će se više širiti.

Zato je temeljni dohodak možda jedini spas visoko automatizirane kapitalističke ekonomije. Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti i to će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi o nikakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije.

Građani neće postati lijenčine

Međutim, stvari ipak nisu jednostavne. Veliki je problem da političari (koji kao i većina građana nisu prošli prvu godinu studija ekonomije) ideju temeljnog dohotka još uvijek smatraju apsurdnom. Oni, naime, misle da bi nas temeljni dohodak pretvorio u lijenčine koje po cijeli dan leže na svojim sofama, jedu brzu hranu i bulje u TV stvarnost. 

To je i glavni prigovor socijalnoj pomoći: one koji je dobivaju pomoć demotivira za rad. Naime, uglavnom se radi o ljudima koji ne mogu dobiti bolje plaćene poslove, pa je ono što bi možda i mogli zaraditi otprilike jednako onome što dobivaju kao socijalnu pomoć. Ta bi im zarada automatski ukinula socijalnu pomoć pa zato nisu motivirani da rade jer do istoga prihoda dolaze i bez rada.

No, temeljni dohodak baš rješava taj problem, jer rad i njime ostvarena zarada ne ukidaju temeljni dohodak. Dakle, on nas ne bi pretvorio u lijenčine (koje po cijeli dan leže na svojim sofama, jedu brzu hranu i bulje u TV stvarnost) nego bi nas, upravo suprotno, motivirao da radimo.

Budući da svoj temeljni dohodak zadržavate, radili ili ne radili, bili bogati ili siromašni, sigurno vam je bolje raditi nego ne raditi i zato ste motivirani da radite.

Temeljni dohodak poslodavcima je koristan i na mikro a ne samo na makro razini (što smo već objasnili), jer će lakše naći radnike koji su spremni raditi slabo plaćene poslove, povremene poslove, poslove sa skraćenim radnim vremenom, itd.  Ukratko, poslodavcima toliko željenu „fleksibilizaciju rada“  tek bi temeljni dohodak učinio prihvatljivom većini radnika (a ne samo poslodavcima) pa bi je to konačno učinilo i politički prihvatljivom.

Dakle, slabo plaćene poslove tek bi temeljni dohodak mogao pretvoriti u realne poslove. Neki od njih su loši, ponižavajući i besmisleni u tolikoj mjeri da ih zaista ne bi trebalo promicati. Drugi su pak toliko ispunjujući i smisleni da ih je vrijedno prihvatiti i uz malu zaradu. No, tko će reći koji su koji? I za koga je koji koji?

To ne može odrediti neka birokracija za vrednovanje poslova. To svatko može odlučiti samo za sebe samog. Ali tek ako je dovoljno neovisan da donese takvu odluku. Netko sa slabim kvalifikacijama i na rubu gladi to sigurno nije. Ali netko tko ima  zaleđe temeljnoga dohodka može donijeti takvu odluku.

Odakle novac za temeljni dohodak

Naravno, osnovno i još uvijek neriješeno pitanje i dalje ostaje: „kako temeljni dohodak učiniti politički prihvatljivim“. „Davanje novca ni za što“ većini je još uvijek neprihvatljivo. Argument da “dobivaju svi” i da “svi dobivaju isto”, pa su u istoj situaciji kao i da nitko ne dobiva ništa relativno je jednostavan, ali je emotivno nedostatan. Previše vonja na socijalizam ili čak komunizam, a osim toga često želimo da susjedu bude gore nego nama, a ne da mu je samo jednako kao nama.

Drugi neriješeni problem jest: „odakle novac za temeljni dohodak“. Odgovor koji bi objasnio od kuda bilo koji novac i što je uopće novac, toliko je neintuitivan da bar za sada nema nikakve šanse da uvjeri politički relevantnu većinu. Uvjerljivo bi bilo tek stvarno uvođenje temeljnog dohodka u nekoj zemlji ili regiji, koje bi se pokazalo uspješnim. Trenutno ga ima samo Aljaska, ali na razini od tek 2000 dolara godišnje.

Do tada možemo samo odgovarati protupitanjem „odakle novac za sanaciju svjetskog financijskog sustava“,  ili činjenicom da su npr. švedski socijalni transferi 90 milijardi eura godišnje, što je 800 eura mjesečno po stanovniku.

Što zapravo znače "stroge mjere štednje"

Pod „štednjom“ danas se najčešće misli na redukciju državnog deficita. Ona se postiže ili smanjenjem javne potrošnje ili povećanjem poreza ili s oboje. (Za detaljnije objašnjenje zašto je to „štednja“ pod navodnicima vidi Mit o državno deficitu, te ovaj link .)

Zagovaratelji „štednje“ misle da bi idealan bio balansirani budžet u kojem je iznos javne potrošnje jednak iznosu prikupljenih poreza. (To se najčešće izražava mantrom „država ne može trošiti više nego zarađuje“; o besmislici da država zarađuje vidi tekst 'Država nije firma'.)

Uobičajena mjera ekonomskog rasta je BDP.  No, BDP = JP+PP–NU (bruto domaći proizvod = javna potrošnja + privatna potrošnja – neto uvoz). „Štednja“ zahtijeva smanjenje prva dva pribrojnika s desne strane jednakosti (naime, povećanje poreza smanjuje privatnu potrošnju).

Dakle, uz konstantnu trgovinsku bilancu, „štednja“ uvijek smanjuje BDP.

Kako, s druge strane, padajući BDP djeluje na „štednju“? Njegov pad smanjuje potrošnju (javnu, privatnu ili obje). Smanjenje potrošnje dovodi do manjih poreznih prihoda što (ako se ništa drugo ne promijeni) povećava deficit. To pak zahtijeva daljnju „štednju“.

Tako se „spiralom smrti“, u ovom slučaju „spiralom štednje“, tone u depresiju. Redukcija deficita vodi redukciji BDP-a, koja vodi daljnjoj redukciji deficita, koja vodi još većoj redukciji BDP-a, koja vodi ….

Dakle, osim eventualnog pretvaranja trgovinskog deficita u suficit, jedini način da se zaustavi smrtna spirala „štednje“ jest povećanje državnog deficita, bilo povećanom javnom potrošnjom bilo smanjenjem poreza.

Desni odbijaju povećanje poreza, a žele smanjiti javnu potrošnju. Lijevi žele povećati poreze, ali odbijaju smanjiti javnu potrošnju. Oba pristupa put su prema smrtnoj spirali „štednje“. Sumanuti žele i povećati poreze i smanjiti javnu potrošnju; oni nas strmoglavljuju u smrtnu spiralu „štednje“.

Može li se trgovinskim suficitom izbjeći spirala smrti? Da, ali ne smijemo zaboraviti da je svjetska trgovinska bilanca uvijek nula. Moj trgovinski suficit uvijek je nečiji trgovinski deficit i obratno. Zemlja koja tako izbjegne recesiju ili depresiju, nužno neke druge zemlje baca u recesiju ili depresiju, osiromašujući ih za svoj boljitak.

Osim toga, u današnjoj globalnoj ekonomiji nijedna zemlja nije „otok“. Tuđa recesija ili depresija vraća se kao bumerang, kao što su osjetile mnoge „zdrave“ ekonomije.

„Štednja“ i balansirani budžet mogu (neko vrijeme) preživjeti negdje, ali ne mogu (ni neko vrijeme) preživjeti svugdje. (Banka.hr)