Oporavak hrvatskog gospodarstva i dinamika ekonomskog razvoja u budućnosti će ovisiti o modernizaciji ekonomskog sustava te jačanju institucija kojima se reguliraju tržišta i ekonomske aktivnosti.
Piše: dr.sc. Damir Novotny, ekonomski analitičar iz Hrvatske
Ako se ekonomska vlast i politička elita, koja tu vlast budu formirala, svojim odlukama ne zaustave nužne reforme, pred domaćom ekonomijom se otvara perspektiva ubrzanog ekonomskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta. Naime, članstvo u EU donosi novi okvir, do sada potuno nepoznat domaćim ekonomskim akterima. Rast i razvoj europskih nacionalnih ekonomija, nakon lekcija koje su kreatori ekonomske politike naučili u proteklom desetljeću, a posebno u Velikoj krizi iz 2008., temeljiti će se na novom miksu ekonomskih sektora i inoviranim politikama regionalnog razvoja. Budući da su velike korporacije u pravilu globalizirale svoje poslovno djelovanje, kreatori ekonomskih politika u EU naglašavaju ulogu malih i srednjih privatnih poduzeća za razvoj nacionalnih ekonomija i za razvoj nedovoljno razvijenih pokrajina.
Postavimo li u kontekst europskih ekonomskih trendova kretanja u hrvatskoj ekonomiji, vidimo veliku potrebu prilagođavanja. Velike razlike u razvijenosti između gradova i ruralnih krajeva, kao i hrvatskih gradova i njihovih pandana u EU, predstavljaju veliku prepreku ukupom ekonomskom razvoju. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika je tako u Zagrebu iznad europskog prosjeka, dok je primjerice BDP u Čazmi ili Ivanić Gradu na razini od oko 7.000 eura odnosno 67 posto hrvatskog prosjeka i tek 30 posto prosjeka EU.
Gradovi slične veličine i položaja u odnosu na velika urbana središta u Austriji, samo nekoliko stotina kilometara udaljeni od gradova u središnjoj Hrvatskoj, nekoliko su puta razvijeniji. Primjerice grad Leibnitz u austrijskoj pokrajini Štajerska je u 2012. imao BDP 28.000 eura po stanovniku, što je 24 posto iznad prosjeka EU i oko 70 posto u odnosu na Beč. Hrvatski mali i srednji gradovi u razvojnom smislu nažalost zaostaju ne samo za gradovima u Austriji, već i za gradovima u Češkoj i Slovačkoj, dakle zemljama koje su tek 2004. postale članice EU.
Transformacija ekonomskih struktura u velikim europskim gradovima od tradicionalnih, fordističkih, industrijskih sektora prema modernim uslugama i kreativnoj ekonomiji, te aktivne politike regionalnog i ruralnog razvoja su u proteklih dvadesetak godina rezultirale snažnim ekonomskim razvojem grada Beča ali i iznimnim ekonomskim razvojem pokrajina i ruralnih krajeva Austrije. Štoviše, moglo bi se reći da su se pokrajine izvan Beča brže razvijale nego glavni austrijski grad. Snažne institucije koje su pogodovale razvoju malih i srednjih privatnih poduzeća, decentralizacija ekonomskog sustava i ravnomjeran regionalni razvoj su glavna obilježja austrijske ekonomije, koja iz godine u postaje sve snažnija.
Austrijska ekonomija je u razdoblju između 2000. i 2010. temeljito modernizirana, ostvarila rast od 37 posto te se danas nalazi na razini 54 posto iznad europskog prosjeka. Austrija ima snažan i izuzetno robustan sektor malih i srednjih poduzeća koja uživaju veliku potporu austrijske ekonomske vlasti. Austrija je decentralizirala ekonomski sustav i veliki dio odgovornosti za ekonomski razvoj sa savezne države spustila na svoje federalne jedinice – pokrajine kao i jedinice lokalne samouprave, gradove i općine. Savezne pokrajine i gradovi su aktivni učesnici u ekonomskim procesima, često partneri privatnom sektoru.
Blizina jednog od najrazvijenijih tržišta u EU ali i jedne od najrazvijenijih zemalja na svijetu, velika je privilegija hrvatske ekonomije. Možemo očekivati ne samo prelijevanje ekonomskih aktivnosti iz Austrije na obližnja hrvatska tržišta, nakon što su uklonjene formalne političke barijere ulaskom Hrvatske u EU, već prije svega institucionalno približavanje ovoj relativno maloj i ekonomski fascinantnoj zemlji. Arhitektura hrvatskih institucija će se u narednim godinama vrlo vjerojatno, ako ne bude snažnije političkog otpora, zbog povijesnih razloga ali i sadašnje povezanosti približavati austrijskom modelu.
Glavna prepreka tom približavanju mogu biti isključivo nekompetentni i promjenama neskloni domaći političari, koji podjednako pogrešno interpretiraju europske ekonomske trendove kao i raspoloženje vlastitog biračkog tijela. Dva najnovija primjera kontroverznih odluka i mjera hrvatske vlade samo je mali dio empirijskih dokaza za ovu tezu. Prijedlozi Ministarstva financija za promjenama u sustavu poreza na dohodak, osim što su izrazito populistički, ako se provedu mogu imati izrazito negativne učinke na financijski položaj jedinica lokalne samouprave. Malo povećavanje neto dohodaka zaposlenih (onih koji u takvoj privilegiji uživaju) koje bi rezultiralo pomicanjem granica neoporezivih dohodaka ne može bitno utjecati na jačanje domaće agregatne potražnje, ali će značajno smanjiti prihode jedinica lokalne samouprave i ugroziti njihovu sposobnost financiranja razvojnih projekata.
Dakle: potpuno besmislena promjena, izvan konteksta ukupnih poreznih politika, samo će domaću praksu udaljiti od najbolje prakse i izazvati nepotrebne nestabilnosti. Umjesto toga, Vlada je trebala pripremiti sveobuhvatnu poreznu reformu koja bi bila u funkciji institucionalnog približavanja austrijskoj praksi i koja bi poticala ubrzani regionalni razvoj.
Drugi primjer bi bio smiješan kada ne bi bio izvrstan primjer deficita u razvoju institucija. Objavljivanje popisa poduzeća koja nisu nekoliko mjeseci isplaćivala plaće i, ponovno populističke, prijetnje Vlade posteriornim poreznim nadzorom i kaznenim progonom poduzetnika potpuna su besmislica. Zanemarimo činjenicu da se radi o velikom broju iznimno malih poduzeća s tek nekoliko zaposlenika, teško iscrpljenih krizom i kojima bi Vlada zapravo trebala pomoći. Ovdje se radi o tome da je upravo Porezna uprava u velikoj većini slučajeva ova poduzeća blokirala svojim ovrhama i pretvorila ih u kandidate za stečajne postupke. U institucionalno razvijenim zemljama problem isplate plaća ne postoji; nelikvidna poduzeća su kroz instituciju stečaja eliminirana s tržišta. (Business.hr/Aktual)
