Teži li još uvijek cilju s kojim je stvorena, Europska monetarna unija nužno i hitno treba ići u smjeru konačne fiskalne integracije. To zahtijeva disciplinu svih njezinih članica i ona nema alternativu 
Autor: Tomislav Ćorić
Naslovi iz medija poručuju da je Europa na koljenima, a euru prijeti krah. Svima je jasno, ekonomska i monetarna unija nalazi se na prekretnici.
Odgovor na pitanje zašto se sve to dogodilo nije pretežak, posebice ukoliko se prouče povijest i osnovne konture europskog integracijskog procesa. Nastanak eurozone svoje korijene vuče iz teorijskog koncepta optimalnog valutnog područja utemeljenog na radovima Mundella (1961.), McKinnona (1963.) i Kennena (1969.).
McKinnon je optimalno valutno područje definirao kao područje jedne valute unutar kojeg se uz pomoć monetarne i fiskalne politike te politike fluktuirajućeg deviznog tečaja (prema drugim valutama) pokušavaju istovremeno ispuniti tri cilja: 1) puna zaposlenost, 2) uravnoteženost bilance plaćanja i 3) održavanje stabilne prosječne razine cijena unutar područja.
Rasprave navedenih autora iz tzv. pionirske faze proučavanja optimalnog valutnog područja ukazale su i na osnovne preduvjete za uspješno funkcioniranje monetarne unije. Među njih, pored ostalih ubrojeni su: stupanj fiskalne integracije i sličnost ekonomskih struktura zemalja članica.
S napretkom integracijskog procesa tijekom 70ih godina prošlog stoljeća u ekonomskim krugovima sve su snažnije i polemike o finalnoj fazi i dosegu integracijskog procesa. Uporišta te rasprave mogu se pronaći u dominantnim ekonomskim konceptima na kojima su se temeljile dvije najsnažnije europske ekonomije u to vrijeme, francuska i njemačka.
Francuska "monetaristička“ ideja zagovarala je prije svega snažnu monetarnu integraciju koja bi kasnije pomogla u integriranju ekonomskih politika. Njemački stav, u skladu sa shvaćanjima "ekonomista“ davao je prednost konvergenciji ekonomskih politika s mogućnošću kasnije monetarne integracije.
Ovakvo stajalište Njemačke bilo je u skladu s njezinom pozicijom zemlje s dugogodišnjim pozitivnim saldom platne bilance i niskom inflacijom. U skladu s ovim stavom, ekonomska integracija budućih zemalja članica bila je naglašena i u Delorsovu izviješću (1988.) prema kojem je buduća ekonomska unija bila definirana s 4 temeljna elementa, među ostalim i zajedničkim politikama s ciljem strukturnih promjena i regionalnog razvoja te koordiniranošću makroekonomske politike uključujući i obvezujuća pravila za budžetske politike članica.
Nastavno na značajne razlike u stupnju razvoja europskih zemalja, na sastanku ministara financija i guvernera u svibnju 1991. promovirana je i raspravljana ideja o dvjema brzinama integriranja i suradnje među članicama (eng. two-speed Europe) u ranoj fazi EMU. Pri tom je Njemačka dala do znanja da će u ranoj fazi surađivati i ekonomski konvergirati jedino sa zemljama koje u tom trenutku nisu imale značajnijih ekonomskih problema.
Na njemački zahtjev, na istom je sastanku odgođeno osnivanje Eurofeda (kasnije nazvan ECB) za 1996. godinu. Odgoda od dvije godine potvrdila je potpunu dominaciju Bundesbanke, ali i stava "ekonomista“.
Obje spomenute inicijative proizišle su iz njihova stava da monetarna integracija nema smisla sve dok postoji snažna ekonomska divergencija među članicama.
Unatoč opisanom njemačkom skepticizmu, početkom 1992. potpisan je Sporazum iz Maastrichta. U okviru njega uglavljeni su poznati "kriteriji konvergencije“, koji su postali osnovni kontrolni mehanizam i instrument nominalne konvergencije zemalja članica u okviru tečajnog mehanizma ERM 2 kroz koji su buduće članice trebale proći prije ulaska u eurozonu. I tu je sve krenulo naopako.
Na žalost, odgovornost i disciplina većine članica trajala je upravo onoliko dugo koliko je trajao i njihov boravak u mehanizmu ERM 2 – dvije godine. Prestankom kontrole i ulaskom u EMU većina njezinih članica intenzivno je njegovala navike i ponašanje pijanih milijardera.
Rast temeljen na domaćoj potražnji, uglavnom financiran vanjskim zaduživanjem svih sektora sve svoje slabosti otkrio je početkom aktualne krize. Iznimka su bile Njemačka i nekolicina njezinoj ekonomskoj logici bliskih članica koje su sve to vrijeme prkosile i prkose svojom fiskalnom disciplinom i izvozno orijentiranim rastom. Sada smo tu gdje jesmo… pitajući se gdje su pogriješili, oči rastrošne Europe uprte su prema Njemačkoj, koja predstavlja (jedinu) nadu u spas europskog sna.
Perspektiva u europskom slučaju ovisi o sposobnosti učenja na pogreškama. Osnovna načela teorijskog koncepta optimalnog valutnog područja u finalnoj fazi kreiranja EMU bila su drsko ignorirana. Vrijeme je da ih se uzme u obzir, bez iznimke: fiskalnu integraciju i zajedničke politike s ciljem strukturnih promjena i regionalnog razvoja, koordinaciju makroekonomskih politika uključujući i obvezujuća pravila za budžetske politike članica…
Ukratko, ukoliko još uvijek teži cilju s kojim je stvorena, biti jedan od globalnih polit-ekonomskih polova, EMU nužno i hitno treba ići u smjeru konačne fiskalne integracije. Predanost spomenutom cilju zahtijeva disciplinu svih njezinih članica i ta disciplina nema alternativu. Svi oni koji bi iz nekog razloga ignorirali zajedničke ciljeve trebali bi se u vrlo kratkom roku naći izvan eurozone. To je jedini način da se povrati narušeni kredibilitet.
***Autor je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
