Banke u BiH su u krizi s obzirom na to da dijele sudbinu bh. ekonomije, koja je takođe u krizi, ali medijske spekulacije o otpuštanju 50 posto zaposlenih u ovom sektoru su proizvoljne i neutemeljene, kaže Mijo Mišić, sekretar Udruženja banaka u BiH.

Konstatuje da postojanje krize potvrđuje nekoliko pokazatelja koji su prvi put u posljednjih deset godina negativni. Između ostalog prisutno je smanjenje broja zaposlenih, kreditnih aktivnosti i profitabilnosti. Napominje da iz EU stižu pozitivni signali s obzirom na to da je kapital pristupačniji i banke do njega dolaze pod povoljnijim uslovima, ali glavnim problemom označava nedostatak kvalitetnih projekata u BiH koje bi banke podržale.

Da li je pred bankama još žešća kriza i imaju li osnova medijski napisi o masovnim otpuštanjima radnika u ovom sektoru? Činjenica je da je u prvih devet mjeseci 2009. samo u bankarskom sektoru FBiH bilo 190 radnika manje nego u istom periodu prethodne godine.

MIŠIĆ: Moja definicija ovog problema jeste da je ekonomija BiH u krizi, a banke dijele stanje realnog sektora. Vi ste naveli tačne podatke. U 2009. u odnosu na 2008. godinu prvi put u posljednjih deset godina imamo nekoliko pokazatelja koji upravo govore o takvom stanju. Kreditna aktivnost je za tri posto manja u odnosu na prethodnu godinu, štednja i depoziti su na istom nivou kao ranije, a i iz ovih parametara proizlazi sve ostalo. Kriza se ispoljila u realnom sektoru i banke ništa drugo i ne mogu nego dijeliti sudbinu realnog sektora.

Da li imaju osnova navodi da slijede velika otpuštanja zaposlenih u bankama?

MIŠIĆ: Spekulacije o tome koliko će biti otpuštenih radnika, a spominje se brojka od 50 procenata, ili prognoze o napumpavanju kamatnih stopa do 20 posto, liče na vatromet s ispaljivanjem petardi od kojih neke, po meni, mogu biti vrlo opasne. To šalje loše poruke investitorima do kojih nam je veoma stalo. U ovim slučajevima riječ je o neodgovornom pristupu tzv. neovisnih analitičara i drugih koji sebi daju za pravo da daju takve ocjene. Dakako, svako ima pravo procjenjivati, ali čini mi se da tu ima mnogo pretjerivanja.

 Da li kriza tjera banke, pogotovo velike grupacije koje su dominantne na tržištu, da mijenjaju svoju politiku i u pogledu kamatnih stopa i naknada koje naplaćuju klijentima za vođenje računa i kartica?

MIŠIĆ: Banke su u prošloj godini mnoge stvari promijenile i prilagodile stanju u kojem se nalazi ekonomija. Smatram bitnim to što nije došlo do promjene stanja u tri osnovna elementa – stabilnosti, likvidnosti i sigurnosti. Nije bilo nikakvih ekscesnih situacija. Međutim, ako ovakvo stanje ostane na duži rok, onda sigurno da to može iscrpiti cijeli sektor. I banke su se na neki način povukle, ponašaju se sukladno rizicima na tržištu koji su povećani, a i u odnosu klijent – banka, banka – klijent došlo je do promjena.

 Kako ponovo podstaći kreditiranje i omogućiti privredi da se zadužuje za obrtna sredstva i povećanje likvidnosti? Šta država tu može uraditi, a šta banke?

MIŠIĆ: Sa Zapada i iz EU dolaze pozitivni signali. Sada se mogu dobiti nešto povoljnija sredstva, izvori su koliko-toliko pristupačniji i sigurno da neke banke to koriste. Prvo bi moralo doći do pada kamatne stope na štednju i depozite, odnosno cijene izvora kapitala za banke, a time i pada kamate na kredite. To je ono što bi bila direktna pomoć u rješenju problema. Međutim, presušili su ideje i projekti, pa i vizija i nada na tržištu. Sve to je stvorilo stanje letargije iz kojeg hitno treba izlaziti. Banke počesto kažu da nedostaje dobrih projekata, dakle onih koji im mogu biti prihvatljivi sa aspekta rizika. Na tržištu je niz poremećaja tako da su kriteriji drugačiji kod procjene rizika, a i samo okruženje nosi izvjesne rizike. Tržišta su nedefinirana bez vizija i strategija. Sve to utiče na stupanj procjene rizičnosti projekata. Mislim da su upravo tu problemi i tu mora biti podrška ukupne društvene zajednice. Bez pokretanja investicijskih ciklusa kao što su izgradnja puteva, energetskih i drugih projekata mislim da će se teško naći neko rješenje koje može promijeniti ovu situaciju. Znamo na kome je ta odgovornost i ukoliko bude inicijative banke će sigurno odgovoriti na te izazove.

 Prisutan je blagi trend opadanja kamatnih stopa i na plasmane i na štednju. Da li se taj trend može nastaviti?

MIŠIĆ: Mislim da se sve vraća normali, ne samo u bankarstvu nego i u drugim sektorima. Pukli su svi baloni i krećemo se ka realnijoj situaciji. Iskreno se nadam da će ovaj trend biti nastavljen polazeći od jeftinijih izvora kapitala i pada pasivnih kamatnih stopa. Osim toga, banke su učinile zanačajan korak kad su u pitanju troškovi i vlastite rezerve. Međutim, uvijek će najveći problem predstavljati rizici plasmana na domaćem i stranom tržištu koje je teško procjenjivati i gdje su upravo veći klijenti, koji su u svemu i najbitniji, u dosta nedefiniranoj situaciji. U BiH se može mnogo više napraviti na uređivanju i stabiliziranju unutarnje situacije, a samim tim i davanja podstreka i investitorima i firmama koje ulaze u projekte, a time posredno i samim bankama koje preuzimaju rizike.

 Ako aranžman s MMF-om propadne i ako država, odnosno entiteti zapadnu u nelikvidnost, posljedice će imati i komercijalno bankarstvo. Šta mogući crni scenario može donijeti?

MIŠIĆ: Meni je sam aranžman s MMF-om daleko bitniji nego prva ili druga tranša od nekoliko stotina miliona eura. Znam koliko je to bitno za tekuće operativne probleme i kakve bi lančane posljedice izostanak tranše mogao izazvati. Međutim, aranžman s MMF-om je nešto što se zove promjena odnosa u pristupu tržištu. Aranžman MMF-a locira odgovornost kad su u pitanju novčani tokovi, kapital, budžet i potrošnja. To je suštinsko i to nam zaista treba i bez aranžmana. Sredstva koja se ubrizgavaju jesu značajna, ali to ne smije biti trajnije rješenje. Ako znamo da se dobar dio sredstava usmjerava na budžetsku potrošnju, a vrlo malo u investicije i razvojne projekte, onda to zabrinjava. Dobro je da bude riješena ova situacija, ali još bitnije je da se promijeni filozofija u pristupu tržištu, potrošnji i odgovornosti za novčane tokove.