Mogu li i kapitalisti biti protiv kapitalizma? Često se može čuti kako je nereformirani (pa i preveliki) javni sektor prepreka hrvatskoj tranziciji u kapitalizam. S druge strane, privatni sektor čine poduzetnici i poduzeća čija vrijednost se stvara na tržištu – dakle, kroz dobrovoljne odnose potrošača i kapitalista.

Piše: Daniel Hinšt, predsjednik think tank Centra za javne politike i ekonomske analize iz Zagreba

Kapitalisti su pritom vlasnici kapitala koji ulažu zbog stvaranja vrijednosti koju ljudi na tržištu žele. Privatni sektor stvara profit (ili gubitak) kroz dobrovoljnu razmjenu vrijednosti, ali također uz dobrovoljno natjecanje s drugima. U tom smislu, tržišna konkurencija je nit vodilja slobodno tržišnog kapitalizma.

Pitanje je sljedeće – mogu li i kapitalisti biti protiv (takvog slobodno tržišnog) kapitalizma? Ovo hipotetsko pitanje nas automatski vodi do zaključka kako ne možemo generalizirati kapitaliste. Isto vrijedi i za javne službenike kad je u pitanju odnos prema kapitalizmu. Treba razlikovati one koji stvaraju institucionalne uvjete i regulatorne okvire za opći interes gospodarstva – ravnopravnost na tržištu i slobodan pristup tržištu, od onih koji stvaraju uske okvire za partikularne interese.

U prvom slučaju, država stvara horizontalni okvir za tržišnu konkurenciju. U drugom slučaju, država se pretvara u zastupnika onih kapitalista koji su protiv slobodne konkurencije na tržištu – dakle, protiv volje potrošača. Doduše, postoji i treći slučaju, kada država s nepovjerenjem gleda prema kapitalistima iz prva dva slučaja.

Kada je službeno pao komunizam, Hrvatska je počela izgrađivati autoritarni sustav koji kombinira kronističke pojave kapitalizma sa nasljeđenim socijalističkim obrascima ponašanja te još k tome plemensku kulturu specifičnu za Jugoistočnu Europu. Neki su taj hrvatski kapitalizam usporedili s latinoameričkim.

Ako se i govorilo i važnosti privatnog vlasništva i privatizacije kao takve, nosioci gospodarske politike gledali su kako to može pogodovati politički odabranim "gračima", a svakako domaćim. Ksenofobija je dakle bila prisutna i u gospodarstvu, pa strani kapital i strana konkurencija uglavnom nisu bili baš poželjni.

Ulaskom u 21. stoljeće, nije došlo do fundamentalne promjene mentaliteta. Politika nas je možda uvjerila da je drugačija, ali u suštini, političari se uglavnom i u većini slučajeva nisu potrudili da u središte svojih aktivnosti pozicioniraju poticanje tržišne konkurencije. U tom smislu, Hrvatska je imala Ustav za čiji članak 49. su rijetki bili zainteresirani (u smislu obveze poštivanja).

Kronistički kapitalizam

Tek zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji, a unatoč svim strukturnim izazovima, Hrvatska danas ima izgrađen horizontalni okvir koji štiti EU pravila unutarnjeg tržišta i tržišnog natjecanja. Pritom treba podsjetiti kako Europska komisija ima ulogu zaštitnice navedenih pravila o funkcioniranju Unije. Slijedom navedenog, razne vrste diskriminacija i prepreka su se morale ukloniti, kako prije pristupanja, tako i nakon.

Dakako, uklanjanje prepreka tržištu je ujedno i kontinuirani proces (također i u drugim državama članicama EU) upravo zato što i dalje postoje segmenti regulative ili pokušaju izmjene regulative za pogodovanje nekim poduzetnicima i poduzećima nauštrb drugih. U tom smislu, tržišni protekcionizam jest ono što spašava "odabrane" poduzetnike i poduzeća, od onih koji se žele slobodno i pošteno natjecati pod jednakim uvjetima.

Nekad se štite samo "strateška" državna poduzeća, a nekad i privatna poduzeća. Ovdje još dodatno ne treba spominjati često primamljive subvencije koje se popularno nazivaju poticajima te kao takvi, sami po sebi, stvaraju distorzije na tržištu.

Postoje i slučajevi kada regulativa stvara administrativne obveze temeljem kojih određena "populacija" poduzetnika i poduzeća mora plaćati drugim poduzetnicima i poduzećima. Neki od primjera su obvezni certifikati, atesti, edukacije i tečajevi te razne druge vrste obveza. Zajedničko im je da sve takve vrste obveza koštaju novca (kao i vremena) koji se oduzima obveznicima-poduzetnicima kako bi se dalo onima koji profitiraju od takve obveze.

Ukoliko se takva vrsta obveze ukine ili barem smanji učestalost ili broj subjekata na koje se obveza odnosi, to može izazvati protest onih kapitalista koji zarađuju od iste.

Ako je itko stekao predodžbu kako se kapitalizam veže uz (neka od navedenih ili druge vrste) državnih pogodovanja (nekim) kapitalistima (nauštrb drugih), onda je najbolje odmah takvo što nazvati kronističkim "kapitalizmom" (crony capitalism). Pritom treba znati da je za kronizam potrebno dvoje (država i kapitalisti).

Zato je odgovor jasan – i kapitalisti mogu biti protiv kapitalizma – ako kapitalizam shvatimo kao sustav tržišne konkurencije s dobrovoljnim odnosima. Takvim kapitalistima je lako dok država propisuje obveze koje, terećenjem drugih kapitalista, takvi kronisti stječu profit koji nije nastao temeljem dobrovoljnih odnosa.

I unatoč članstvu u Europskoj uniji, postoje kapitalisti koji bi voljeli da ih država zaštiti od tržišne konkurencije. Političarima je uvijek lakše zagovarati protekcionizam nego konkurenciju. Za njih je pametno kad se zauzimaju za zaštitu "domaćeg" gospodarstva, koliko god je to moguće učiniti na "pametan" način.

Sve više ih zna da izravni oblici protekcionizma sve teže prolaze, upravo zahvaljujući pravilima EU. Stoga se pokušava pronaći neko neizravno "pametno" rješenje. Zbog lakog dobivanja glasova, politička korist se stvara onima koje se pritom želi "zaštititi" od onih koji se samo žele pod jednakim uvjetima natjecati na zadovoljavanje želja potrošača. U konačnici, upravo potrošači trpe štetu od "zaštitničkih" namjera države i političara.

Kapitalistu je vjerojatno lakše da nema konkurencije jer je onda najbolji, a samo mora pobijediti samog sebe. Dogodi se nekad i da se kapitalisti udruže kako bi dogovarali cijene (kartel) ili kako bi pisali regulativu koja bi ih (barem donekle "zaštitila". Nekad se domaći kapitalisti u cjelini žele udružiti protiv stranih. Među tim stranim kapitalistima se smatraju i europski kapitalisti, unatoč tome što je Hrvatska postala dio unutarnjeg tržišta EU.

Svima je zajedničko da su takvi kapitalisti protiv kapitalizma. Lako im je dok su "sami" ili "udruženi" u ispunjavanju partikularnog interesa, a teže im je kada potrošači imaju veliku slobodu izbora, dok država ne pokazuje želju za pogodovanjima.

Real-kapitalizam

Poznato nam je kako su (određeni) kapitalisti u financijskim sektoru uzrokovali financijsku krizu u Americi (koja se prelila i izvan te zemlje). Mnogima nije poznato da je okidač takve krize bio upravo poticaj (američke) države da kroz umjetno sniženje kamata potakne da masovno priuštivo kupovanje nekretnina.

Na kraju su se protivnici kapitalizma potrudili da okrive slobodno tržište i liberalni kapitalizam za nešto što je država uzrokovala kroz pogodovanje određenoj skupini kapitalističkih moćnika iz dijela financijskog sektora. I kad je taj financijski sektor trebalo spašavati, država je pomogla i to novcem poreznih obveznika. Istovremeno, kreatori američke državne politike su se uvjerili kako je intervencionizam nužan da se ispravljaju "nesavršenosti slobodnog tržišta" (koje zapravo i nije bilo slobodno).

U tom smislu, kronizam nije samo hrvatska pojava, ili pojava kapitalizama nerazvijenih zemalja. Ima ga i u Americi. Pitanje je samo u kojem obliku i u kojoj mjeri – što je izrazito bitno, da se izbjegne populističko generaliziranje nesavršenosti kapitalizma i činjenica da potpuno slobodno tržište nigdje u cijelosti ne postoji!

U real-kapitalizmu uloga pametne države je u stvaraju institucionalnog i regulatornog okvira koji će ukinuti pogodovanja kapitalistima i stvoriti opći okvir koji će osigurati slobodu i ravnopravnost kako bi tržište isporučilo najbolja znanja i rješenja za napredak gospodarstva.

Pametna politika jest ona koja će cijeniti odabir potrošača koji samostalno odlučuju koji će kapitalist poslovati na tržištu i koliko će profita stvoriti. Istovremeno, uloga je države da kroz pametnu regulativu pročisti samu sebe od raznih pojava pogodovanja prema ponekim kapitalistima. Time se stvaraju uvjeti toliko nam željene socijalne pravednosti.

Politika EU usmjerena je na zaštitu pravila slobode unutarnjeg tržišta i tržišnog natjecanja. Strateški okvir EU zato potiče pametnu regulativu kroz uklanjanja neopravdanih prepreka tržišnoj konkurenciji i skupocjenih administrativnih obveza. Pametna regulativa znači da države članice EU trebaju stvarati propise koji će postaviti pravila za slobodan i ravnopravan pristup unutarnjem tržištu, uz što manje izuzeća, odnosno uz razmjernu i opravdanu zaštitu javnog interesa (zaštita potrošača, okoliša, zdravlja i sigurnosti).

Baš kad je konačno popularno zagovarati reforme, potrebno je naglasiti kako reforme znače fundamentalnu promjenu u načinu funkcioniranja institucija države. Istina, razni zagovornici "reformi" vjerojatno različito gledaju na to što bi "reforme" trebale predstavljati.

Stoga su reforme koje donose konkurentnost i rast gospodarstva uvijek tržišno orijentirane i iste podržava i hrvatski Ustav (koji se toliko često krši). To konkretno znači sljedeće:

    – kroz reformu javne uprave treba poticati kvalitetu javnih službenika u smjeru stvaranja uvjeta za tržišne i poduzetničke slobode (sukladno članku 49. Ustava) a destimulirati svaki pokušaj stvaranja regulatornih prepreka poslovanju odnosno pogodovanja države nekima (nauštrb drugih).

    – kroz regulatornu reformu se pravni sustav treba očistiti od odredbi kojima se stvaraju takve prepreke i/ili pogodovanja.

    – kroz fiskalnu konsolidaciju trebaju se smanjivati rashodi za one institucionalne segmente koji na bilo koji način sprječavaju tržišnu konkurenciju odnosno konkurentnost gospodarstva.

    – kroz poreznu reformu treba se osigurati sustav koji porezno jednako tretira (flat tax) sve kapitaliste, bez dvostrukog ili posebnog oporezivanja, raznih izuzeća i olakšica.

    – kroz obrazovno-kurikularnu reformu država konačno treba početi poticati građanski odgoj koji se odnosi i na stjecanje vrijednosti i znanja potrebnih za razvoj tržišnog gospodarstva, odnosno slobodnog poduzetništva i pravedne tržišne konkurencije.

To je okvir oko kojeg se mora postići nacionalni konsenzus kako bi smo sprječili da kapitalistički sustav, posredstvom države, nastavlja održavati svoje anomalije, zbog kojih su mnogi ljudi, zbog nedostatka znanja, postali protivnici kapitalizma (uopće). (Izvor: Banka.hr)