Fundamentalna transformacija bankarskog poslovanja u razvijenim tržišnim ekonomijama postala je više nego očita nakon izbijanja globalne financijske krize 2008. godine. Post-krizni menadžment i političke posljedice krize usmjerile su daleko veću pozornost akademske i stručne javnosti na promjenu suštine modernog bankarstva. Ona se je počela intenzivno manifestirati na prijelazu u novi milenij.

Piše: Kristijan Kotarski, docent na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu

Ova promjena o kojoj će biti više riječi u narednim odjeljcima svakako nadilazi tradicionalnu dihotomiju financijskih sustava tržišnih ekonomija, koji se u komparativnoj političkoj ekonomiji dijele na bankocentrične i kapitalocentrične sustave.

'Liberalno-tržišne' naspram 'koordinirano-tržišnih' ekonomija i uloga financijskih sustava

Ukoliko kapitalocentrični sustavi omogućuju financiranje ne-financijskog korporativnog sektora primarno putem izdavanja obveznica i dionica, bankocentrični sustavi alociraju štednju prema korporativnim korisnicima i kućanstvima putem kreditnih plasmana. S jedne strane nalaze se poslovično 'liberalno-tržišne ekonomije' poput SAD-a i Velike Britanije, dok njima nasuprot stoje 'koordinirano-tržišne ekonomije' poput Francuske, Njemačke i Italije.

Primarna razlika između financijskih sustava zemalja koje spadaju u ove dvije grupe proizlazi iz koncepta 'strpljivog kapitala'. Naime, mogućnost oslanjanja na dugoročno orijentiran kapital omogućava ne-financijskom korporativnom sektoru daleko veću autonomiju u financiranju i razvijanju poslovanja.

Osnovna pretpostavka ovakve diferencijacije glasi da veća koncentracija dioničarskog kapitala ne-financijskih poduzeća u rukama banaka (uzajamno dioničarstvo) i veća ovisnost o kreditima kao izvoru financiranja, pružaju mogućnost dugoročnijeg investiranja i zapošljavanja, i to neovisno o trenutačnoj volatilnosti na ostalim financijskim tržištima.

S druge strane, disperziranija struktura dioničara i odsustvo relacijskog bankarstva, kojega karakterizira odnos dugoročnog povjerenja između banke i klijenta, dovodi do ekonomske strukture koja potiče radikalnu inovaciju u odnosu na inkrementalnu inovaciju tipičnu za 'koordinirano-tržišne ekonomije'.

Prethodno navedena dihotomija dovedena je pod ozbiljan znak upitnika u godinama uoči i nakon izbijanja globalne financijske krize. Na primjer, u Velikoj Britaniji kao arhetipskom primjeru 'liberalno-tržišne ekonomije' vidljiv je enorman porast kreditnog plasmana banaka u apsolutnom i relativnom smislu, tj. ukoliko ga usporedimo s ekspanzijom dioničkih i obvezničkih tržišta. Velika Britanija pri tome uopće nije izuzetak.

Usprkos često ponavljanoj tezi o financijskoj disintermedijaciji, važnost banaka u tržišnim ekonomijama uopće nije smanjena. Naprotiv, godine uoči izbijanja krize karakteristične su po dramatičnom povećanju veličine bankovne aktive u odnosu na veličinu domicilnih ekonomija.

'Bankarstvo utemeljeno na tržištu' kao novi tip financijskih sustava

U svrhu postizanja veće preciznosti u analizi transformacije modernih financijskih sustava, Ian Hardie i David Howarth sa Sveučilišta Edinburgh uvode pojam 'bankarstva utemeljenog na tržištu' (engl. market-based banking). Kako bi što bolje definirali pojam prvo ćemo se osvrnuti na tradicionalni model bankarstva.

U tradicionalnom modelu bankarstva komercijalne banke izdaju zajmove koje zadržavaju u svojoj bilanci. Ti zajmovi financiraju se dugoročnim i stabilnim izvorima financiranja poput depozita klijenata. U odsustvu navale štediša na banku, banke se ne suočavaju sa značajnim ograničenjem na strani pasive. Na strani aktive banke vrše procjenu boniteta potencijalnih dužnika i njihova profitabilnost isključivo ovisi o urednoj otplati anuiteta od strane dužnika.

Nasuprot tradicionalnom bankarstvu, 'bankarstvo utemeljeno na tržištu' eliminira razlikovanje financijskih sustava na sustave koji se isključivo temelje na zajmovima banaka zadržanim u vlastitim bilancama, te sustava čiji glavni element čine tržišno utemeljene cijene obveznica i dionica. Četiri su ključna obilježja 'bankarstva utemeljenog na tržištu':

1. Aktiva se sve više tretira sukladno tekućim tržišnim cijenama prema knjigovodstvenom principu 'mark-to-market' u odnosu na vrednovanje koje se temelji na originalnoj vrijednosti zajma

2. Bankovnim zajmovima sve se više trguje i podložni su sekuritizaciji

3. Dio bankovne aktive prodaje se 'bankarskom sustavu iz sjene' koji nije podložan bankarskoj regulativi kao komercijalne banke i nema nužno pristup zajmodavcu u krajnjoj nuždi

4. Bankovni zajmovi koji ostaju u bilancama banaka u sve većoj mjeri se financiraju iz tržišnih izvora

Prvo, knjigovodstveni princip prema kojemu se vrijednost dijela aktive obračunava sukladno tekućim tržišnim cijenama ima prociklički karakter koji u dobrim vremenima povećava ekspanziju aktive, dok u fazi kontrakcije banke gura prema financijskoj provaliji. 2007. godine više od 45% aktive vodećih francuskih banaka tretirano je prema ovome principu, za Deutsche Bank taj postotak iznosio je 75%, a vodeće britanske banke imale su udio između 40-50%.

Prema izračunu Bank of England gubitci na hipotekarnim vrijednosnicama bili su čak 85% veći od stvarnih gubitaka povezanih s ogluhama i poteškoćama u naplati pojedinačnih hipotekarnih kredita.

Drugo, pojava sekuritizacije omogućila je objedinjavanje niza zajmova u nove financijske proizvode i njihovu prodaju investitorima prema različitim tranšama rizika. U periodu od 2000. – 2007. godine američko sekuritizacijsko tržište naraslo je pet puta. U Europi je također došlo do ekspanzije sekuritizacije dok u Japanu uopće nije postojalo sekundarno tržište zajmova.

2007. godine ne-bankovni institucionalni investitori bili su kupci 60% sekuritiziranih zajmova, a u Europi je taj postotak iznosio 40%. Usprkos sekuritizaciji kao navodno elegantnom obliku disperzije rizika prema sofisticiranim investitorima, u trenutku izbijanja krize na bilancama globalnih banaka preostalo je više od 300 milijardi dolara sekuritiziranih zajmova namijenjenih prodaji.

Treće, u procesu sekuritizacije ne treba zanemariti ulogu 'bankarskog sustava iz sjene' kojega čine različiti novčani fondovi, investicijske banke te specijalni investicijski entiteti (SIV) u koje se je realocirao dio aktive namijenjen prodaji. Izostanak primjene regulative poput pravila o kapitalnoj adekvatnosti koja pokriva komercijalne banke, te izostanak pristupa zajmodavcu u krajnjoj nuždi, učinili su ove entitete tempiranom bombom.

Četvrto, na strani pasive banke su sve više počele financirati vlastite zajmove zaduživanjem kod drugih financijskih institucija u sve kompleksnijem financijskom hranidbenom lancu. Uoči izbijanja globalne financijske krize bankarski sektori 11 OECD ekonomija imali su kolektivni manjak od 3500 milijardi USD depozita u odnosu na odobrene zajmove, pa su oni financirani na financijskim tržištima. Prema tome, banke više ne posuđuju primarno depozite štediša koji predstavljaju kućanstva i ne-financijski korporativni sektor, već 'štediše' predstavljaju druge financijske institucije koje koriste financijsko tržište u svrhu poslovne ekspanzije.

Studija Europske komisije pod nazivom Financial Stability and Integration Report pokazuje da na interakciju financijskog sektora sa sektorom realne ekonomije ('core aktivnosti') otpada u prosjeku jedna trećina mjesta u bilancama financijskih institucija, dok preostale dvije trećine čine pozicije prema drugim financijskim institucijama ('aktivnosti koje ne spadaju u core'). Vidi Sliku 1. Potrebno je posebno naglasiti manju volatilnost 'core aktivnosti' u odnosu na 'aktivnosti koje ne spadaju u core' tijekom kriznog razdoblja.

Zadnje i ne najmanje važno, banke su na strani aktive svojem tradicionalnom portfelju dodale poslovanje derivatima i trgovanje financijskim instrumentima za svoj račun. Aktivu banaka ni u daljoj prošlosti nisu činili isključivo zajmovi, pa su tako 1983. godine zajmovi činili 50% aktive Deutsche Banke. Ono što predstavlja novinu to je svakako rapidno smanjenje udjela zajmova kao dijela aktive. Stoga su zajmovi Deutsche Banke 2007. godine činili samo 10% njezine aktive.

Sa stupanjem na scenu kvazi-bankovnih financijskih entiteta, komercijalne banke orijentirale su se prema rizičnijim modalitetima poslovanja u svrhu zadržavanja i/ili povećanja profitabilnosti. Sve oštrija konkurencija između prethodno navedenih aktera rezultirala je procikličkom ponudom kredita. Kanada i Japan, zemlje sa koncentriranijim financijskim sektorima i striktnijom regulacijom adekvatnosti kapitala, daleko su bolje prebrodile globalnu financijsku krizu u odnosu na ostale zemlje.

Utjecaj transformacije bankarskih sustava na ne-financijska poduzeća i financijsku stabilnost

Ukoliko je prije nastupanja ere financijske deregulacije maksima banaka glasila: "Vašem poduzeću posudit ćemo milijun eura na period od pet godina po kamatnoj stopi od 5% jer banka (!) smatra…" ona je sada u eri 'bankarstva utemeljenog na tržištu' izmijenjena u "Vašem poduzeću posudit ćemo milijun eura na period od pet godina po kamatnoj stopi od 5% jer tržište (!) smatra…". U skladu s ovime, cijena i dostupnost zajmova više nije toliko determinirana od strane banaka kao nezavisnih agenata, već od strane banaka kao tržišnih posrednika.

Do sada izrečeno može se sumirati zaključkom da su ne-financijska poduzeća izloženija sve većem pritisku u slučaju financijske krize ukoliko su ispunjena dva uvjeta. Prvo, ukoliko je nacionalni bankarski sustav učinio veći iskorak prema konceptu 'bankarstva utemeljenog na tržištu' i drugo, ukoliko se pretežito financiraju zajmovima.

Poteškoće u financiranju kod takvih poduzeća čak su veća u odnosu na poduzeća koja se oslanjaju na vlasnički kapital. Kroszner, Laeven i Klinbiegel pokazali su u svom istraživanju da sektori ovisni o kreditima brže rastu u dobrim vremenima te bivaju jače pogođeni krizom u periodu kontrakcije. Osim toga, iskustvo nakon globalne financijske krize pokazuje da su banke više oslonjene na depozite klasičnih štediša manje smanjile kreditiranje nakon što je nastupila faza razduživanja.

Apropos utjecaja transformacije modernog bankarstva na financijsku stabilnost potrebno je ustvrditi kako su različite zemlje učinile različit intenzitet pomaka prema konceptu 'bankarstva utemeljenog na tržištu'. Sukladno tome, David Howarth i Ian Hardie u svojoj knjizi Market-Based Banking and the International Financial Crisis odlučili su rangirati zemlje prema prethodnom kriteriju i povezati ih s razmjerom krize.

Oni smatraju da je 11 OECD zemalja obuhvaćenih analizom poredano prema sljedećem redoslijedu u smislu konvergencije sa izloženim teorijskom predloškom: SAD, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija, Njemačka, Francuska, Španjolska, Italija, Kanada, Grčka i Japan. Zemlje koje su prema podacima autora najviše bile pogođene bankarskom krizom do 2009. godine su: SAD, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija i Njemačka.

Kanadske, japanske i grčke banke bile su najmanje pogođene krizom induciranom krahom američkog hipotekarnog tržišta i demonstrirale su zavidnu stabilnost u godinama nakon toga (izuzev grčkih banaka koje su kasnije pogođene dužničkom krizom). Krizom su najviše bile pogođene banke pri vrhu gornja dva kvadranta.

Španjolska je dobro preživjela prvi val krize jer nije bila izložena kolapsu vrijednosti financijskih instrumenata poput MBS-a i ABS-a, zahvaljujući striktnijoj regulaciji Španjolske središnje banke. Ipak, kasnije je pogođena krizom zbog izloženosti kratkoročnim izvorima financiranja.

Talijanske banke dobro su prebrodile krizu jer su usprkos tržišnom financiranju koristile instrumente poput obveznica i pozajmica na međubankarskom tržištu s dužom ročnosti. Pozicija SAD iznenađuje, ali Howarth i Howie navode da su zbog podatkovnih ograničenja uvrstili samo američki sustav komercijalnih banaka.

Iz navedene analize valja konstatirati da tip političke ekonomije ('liberalno-tržišna' i koordinirano-tržišna) nije dobar prediktor vjerojatnosti izbijanja razorne bankarske krize. Na primjer, na spisku pogođenih zemalja nalaze se mnoge zemlje koje pripadaju u grupu zemalja s navodno 'strpljivim kapitalom' poput Njemačke, Francuske i Belgije, dok na njoj nema 'liberalno-tržišnih' ekonomija poput Kanade i Australije. Rangiranje zemalja sukladno kriteriju konvergencije prema konceptu 'bankarstva utemeljenog na tržištu' ima daleko veću prediktivnu vrijednost u odnosu na intenzitet i tajming krize.

Zaključno

Prije izbijanja globalne financijske krize prevladavalo je mišljenje da će financijski sustavi niza zemalja konvergirati s onim za što se držalo da predstavlja esenciju financijskog modela anglo-saksonskih ekonomija, fluidnim i likvidnim tržištima kapitala. No, takva statička koncepcija financijskih sustava previdjela je duboku transformaciju financijskih sustava Velike Britanija i SAD-a u pravcu 'bankarstva utemeljenog na tržištu'.

U godinama nakon krize nameće se pitanje da li je realno očekivati da će se nastaviti nesputani hod u smjeru 'bankarstva utemeljenog na tržištu'. Uvođenje pojačane bankovne regulacije koja se prvenstveno bazira na povećanju kapitalne adekvatnosti i likvidnosti trebala bi obuzdati najveće ekscese pretkriznih godina i staviti bankarsko poslovanje na stabilniju osnovicu.

Ipak, postoje brojni razlozi zbog kojih je plauzibilno ustvrditi da novi tip bankarskog poslovanja predstavlja značajnu i dalekosežnu institucionalnu promjenu koju nije moguće poništiti. Duh je pobjegao iz boce i takav razvoj događaja poništava funkcionalnost dosadašnje podjele na bankocentrične i kapitalocentrične financijske sustave.

S obzirom na uznapredovali stadij financijalizacije teško je očekivati da će se banke u skorije vrijeme ponovno moći osloniti isključivo na depozite kao izvor financiranja. U svega nekoliko godina nakon izbijanja krize 'bankarski sustav iz sjene' jednako je velik, ako ne i veći u odnosu na pretkrizno razdoblje. Vraćanje sata unatrag otežano je zbog  tehnološke promjene, drugačije dioničke strukture banaka i konkurencije od strane 'bankarskog sustava iz sjene'.

'Bankarstvo temeljeno na tržištu' očito će i u narednim godinama figurirati kao ključan izvor kreditnih plasmana, barem kada su u pitanju najveće zemlje članice OECD-a. Stoga se zadaća sadašnjih i budućih policy-makera sastoji u kvalitetnijoj i strožoj implementaciji Basela III te u većem poticanju razvoja tržišta kapitala, sve u svrhu stvaranja stabilnijeg i otpornijeg globalnog financijskog sustava. (Izvor: Banka.hr)