VAŠINGTON – Otkazi u regionu Zapadnog Balkana će biti neminovni – naročito u sektorima koje će šok koji je izazvala pandemija značajnije pogoditi, kao što su turizam, trgovina i saobraćaj, navodi se u izvještaju Svjetske banke.
Uzevši u obzir prolaznost šoka izazvanog COVID-19, preduzeća koja zadrže radnike biće u boljem položaju da se oporave od ekonomske krize koja će uslijediti, kao što se već pokazalo tokom prethodne ekonomske krize iz 2008, dodaju u izvještaju.
Pored gubitka radnih mjesta, prema progonozi Svjetske banke mogu se očekivati i prilagođavanje zarada naniže i skraćenje radnog vremena.
“Stoga, postoji potreba za pružanjem hitne podrške domaćinstvima na koje šok utiče, i to kako formalnim tako i neformalnim, putem proširenja dejstva mjera socijalne pomoći i socijalne zaštite. Te mjere se mogu razlikovati od mehanizama podrške koji su bili na snazi prije krize, uzevši u obzir ogroman broj građana na koje kriza utiče i potrebu da se domaćinstva što brže uključe u ove programe i dobiju podršku”, navodi Svjetska banka.
Pojedina domaćinstva mogu negativan uticaj da osjete naročito snažno zbog specifičnosti tržišta rada na Zapadnom Balkanu. Primjera radi, zabrana putovanja u inostranstvo može da utiče na sezonske i privremene migrante koji su radna mjesta pronalazili u državama čije su granice sada zatvorene. Može se smanjiti iznos doznaka koje predstavljaju značajan izvor prihoda za mnoga domaćinstva. Sve dok se privreda ne oporavi, postojeće potreba da se podrže domaćinstva koja su zapala u siromaštvo ili se približila tom stanju, kao i nezaposleni, i to putem proširenih „zaštitnih mreža“ i socijalnog osiguranja, a biće potrebno i da im se pomogne da nađu nova radna mjesta primjenom mjera za podsticanje zapošljavanja. Međutim, fiskalne implikacije ovih aktivnosti biće značajne, te će države morati da primjene održiv fiskalni pristup da bi uspostavile ravnotežu između mjera za podsticanje rasta i ulaganja i podrške domaćinstvima.
Kroz sve ove faze, podrška će morati da se prilagođava profilima korisnika. Podrška koja se može pružiti zaposlenima u formalnom sektoru, primjera radi, može se razlikovati od one namjenjene radnicima u neformalnoj ekonomiji ili građanima blizu linije siromaštva. Da bi podrška bila djelotvorna, za svaku grupu će možda biti potrebno izraditi posebne politike, a, uzevši u obzir obim ovog izazova, može postati neophodna i određena prioritizacija mjera.
Razmatrajući široku lepezu mjera primjenjenih u državama Zapadnog Balkana u cilju odgovora na krizu kojima se pruža podrška zaposlenima u formalnom sektoru, nezaposlenima, siromašnima i starijima, Svjetska banka navodi da neke od tih mjera (poput subvencija za zarade) mogu predstavljati svrsishodan kratkoročni mehanizam, ali su i dalje prilično skupe i mogu biti manje djelotvorne na srednji rok. Stoga će, preporučuju biti od koristi mijenjati i prilagođavati kombinaciju ovih mjera tokom pojedinih faza odgovora..
Kratkoročno se mogu preduzeti radnje usmjerene na zadržavanje zaposlenih u preduzećima iz formalnog sektora u cilju odgovora na privremeni šok ponude. Ako radnici ostanu na svojim radnim mjestima, smanjuje se broj nezaposlenih i domaćinstava kojima je potrebna dodatna
socijalna pomoć, i, što je još bitnije, održava se odnos između poslodavaca i zaposlenih koji je od presudnog značaja za ponovno pokretanje proizvodnje nakon krize.
Postoji više instrumenata koji su svi zasnovani na istoj osnovnoj ideji: smanjenju troškova radne snage u vrijeme ekonomske kontrakcije kako bi se omogućilo firmama da zadrže postojeće zaposlene na svojim radnim mjestima.
Subvencije za zapošljavanje ili zarade su (neposredni) transferi poslodavcima kojima se u potpunosti ili djelimično pokrivaju zarade zaposlenih, navodi Svjetska banka i dodaje:
“Radnici su i dalje zaposleni, uz niži trošak za firmu, iako rade skraćeno radno vrijeme ili čak uopšte ne rade. Uslov za dobijanje ovih subvencija može biti da firma zadrži određeni broj radnika”.
Subvencije za zarade su se pokazale uspješnim u sprječavanju trajnog gubitka radnih mjesta tokom ranijih velikih kriza.
Međutim, te subvencije moraju biti dovoljno obimne da podstaknu preduzeća da zadrže zaposlene, pa tako mogu postati veoma skupe za državu.
U velikim zemljama članicama OECD-a, subvencije za radnike na prinudnim odmorima dostižu iznose od čak 90 procenata u Danskoj i 80 procenata u Velikoj Britaniji. Većini zemalja višeg i nižeg
srednjeg nivoa prihoda nije lako da finansiraju takve procente zarada. Primjera radi, procjenjuje se da linearne subvencije u visini minimalne zarade za 250.000 zaposlenih u Sjevernoj Makedoniji mogu
koštati preko 60 miliona evra mjesečno. Na strani poslodavaca, obaveza pokrivanja ostatka zarade zaposlenih – ako je propisana kriznom mjerom ili domaćim zakonom o radu – i dalje može predstavljati izazov ako se firma suočava sa ograničenjima likvidnosti, što na kraju može dovesti do
neuspjeha mjera i otpuštanja radnika. (Swot)
